Autor: MIROSLAV LAZANSKI
Da li je Moskva ponudila Beogradu da srpski vojnici, pored ruskih i kineskih, učestvuju u humanitarnoj misiji dostave pomoći gradu Alepu u Siriji, ili se ponuda, zapravo, odnosila samo na sektor civilne zaštite Srbije i njegove kapacitete? Ili je ponuda bila tek testiranje političke javnosti u Srbiji budući da mi kapacitete za takvu vrstu operacije, kako vojne tako i one iz sektora civilne zaštite, teško da imamo. Grad Alepo nesumnjivo je poprište humanitarne katastrofe neslućenih razmjera, uostalom veći djelovi Sirije imaju istu ili sličnu situaciju, a jedinu pomoć civilnom stanovništvu za sada dostavljaju Rusi i vlada u Damasku. Sirijske opozicione snage, vjerovatno i civili koje te snage kontrolišu, dobijaju pomoć u oružju, gorivu, hrani i ljekovima od nekih arapskih zemalja Persijskog zaliva i sa Zapada.
Politika Srbije jeste da učestvuje samo u mirovnim misijama pod okriljem UN i EU. To se odnosi na snage vojske i policije-žandarmerije. Za sektor civilne zaštite nisam vidio propise koji ograničavaju aktivnost sektora u inostranstvu samo na zemlje EU. Nekako sumnjam da su Rusi i pomislili da bi srpski vojnici pod punom ratnom spremom mogli da dostavljaju pakete sa hranom, vodom i higijenom civilnom stanovništvu u opkoljenom Alepu. Kao prvo, mi smo već na granici prenapregnutosti učešća u raznim mirovnim operacijama u inostranstvu, dok istovremeno ni situacija na Balkanu nije baš ružičasta, pa treba voditi računa prije svega o bezbjednosti svoje države. Drugo, mi nemamo ni dovoljan broj vozila za operacije u uslovima kakvi su u Siriji, posebno ne za prilike kakve su sada u Alepu i oko njega. U vojnom, logističkom i obavještajnom kontekstu mi bismo na tom terenu bili samo balast Rusima i snagama Bašara el Asada. Naravno da bi taj balast bio vrlo „sladak teret“ u propagandno-političkom smislu i za Moskvu i za Damask i da bi oni to vrlo rado podnijeli. I kao treće, i najvažnije, Srbija i nije u prevelikoj ljubavi sa režimom Bašara el Asada. Čim je EU uvela sankcije Siriji i Srbija je još prije četiri godine požurila da se pridruži tim sankcijama. I posle uvođenja naših sankcija Siriji, ta Sirija Bašara el Asada glasala je za Srbiju, a protiv Kosova u Unesku i protiv britanske rezolucije o genocidu. I sada ja i „Politika“ ispaštamo zbog toga, jer intervju predsjednika Asada čekam već dvije godine. Uzalud i redovno podsjećam na moju molbu gospođu Abir u kabinetu predsjednika Sirije, koristim sve moguće veze, ambasada Sirije u Beogradu stalno šalje pisma sa mojom molbom. Ništa, predsjednik je stalno zauzet, gospođa Abir, zapravo, neće direktno da mi kaže: „Mi smo vas uvijek podržavali, i Jugoslaviju i Srbiju, nismo priznali Kosovo, glasamo uvijek protiv Kosova u raznim međunarodnim organizacijama, dok ste vi glasali protiv nas kada je bila u pitanju rezolucija UN o stanju ljudskih prava i još ste nam uveli sankcije da biste se usaglasili sa EU.“ I šta onda da ja kažem gospođi Abir u kabinetu predsjednika Sirije? I kako onda neko očekuje da će iz Srbije bilo ko učestvovati u dostavi humanitarne pomoći gradu Alepu?
Naravno, ponuda iz Moskve mogla bi biti dobar povod za širu raspravu oko učešća Srbije u humanitarnim i mirovnim misijama u inostranstvu. Treća misija vojske Srbije jeste definisana, ali polje napetosti, koje uvjek postoji između interesa i moći u takvim operacijama, zahtijeva i jaču javnu raspravu. Koji je stepen podrške ili odbijanja koji na humanitarnu intervenciju riješeni akteri mogu da računaju? U ovom kontekstu unutardržavne faktore, ulogu parlamentarne opozicije, medija, političke javnosti, treba uzeti u obzir jednako kao i mjeru podrške, odnosno nedostatka podrške drugih država i vlada.
Čak i kada neku misiju u inostranstvu na početku podržavaju široki krugovi političke elite i stanovništva, mora se računati da podrška nastavku misije unutar same države može da opadne. Gubici u ljudima, dobijene bolesti, neostvarivanje cilja misije, sve to može srušiti imidž misije. Doduše, kod nas u Srbiji to je malo teže, jer zarade u tim misijama u našim ekonomskim okolnostima „pokrivaju“ sve izazove.
Parlament Srbije još se nije ozbiljno bavio misijama vojske Srbije u inostranstvu, nisam vidio ni neke ankete našeg javnog mnjenja o tome, koji je stepen podrške, a koliko je njih protiv. U zemljama EU upravo zbog terorizma kod kuće dramatično opada podrška humanitarnim i mirovnim misijama u inostranstvu. Javnost je sve više skeptična, prvobitni ciljevi misija se zaboravljaju.
Kada je Srbija u pitanju, mirovnim i humanitarnim misijama treba pristupiti kao procesu proizvodnje u nekom preduzeću: u planiranje treba uključiti odgovorne učesnike svih faza planirane misije, vojne, političke, medijske i druge aktere.
Uz pomoć drugačijih scenarija mora se unaprijed razmotriti koji problemi mogu da se pojave u slučaju neophodnosti kasnijeg korigovanja političkog kalendara operacija i koje bi strategije rešavanja bile moguće za takve slučajeve. Možda je „anticipatorsko“ planiranje mirovne misije teško i skupo, ali bez sistemske analize pozitivnih i negativnih iskustava prošlih misija u inostranstvu nema dobrih planova za buduće misije.
Daleko je Alepo…
www.iskra.co